Vespa klub Hrvatska

//
  • Full Screen
  • Wide Screen
  • Narrow Screen
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size

Prvo vespa srečanje

E-mail Ispis PDF
Na forumu je osvanu poziv na "prvo vespa srečanje" u Ljubljani, u nama susjednoj Sloveniji. Još 400 km pod guzicom u 7 dana. Valjda će to biti dovoljno za izlječenje, za skidanje s ovisnosti. Dogovor je brzo pao i jen, dva, tri fantje eto nas.

Dan prije, kao i u svakoj bajci, ostaju samo dvojica. Dvojica "urbanista a'la tucano". Uvaženi član konspirativnog imena gmarijanovic i moja malenkost. Gmarjanovic je preuzeo dogovor oko puta sa vespa fanatikom i suorganizatorom srečanja Gapom uz svesrdnu pomoć viamichelin-a. Dogovor je nedamo kune za vinjetu. Idemo obliaznim cestama. Zabreg, Zaprešić, Krško, Sevnica, Radeče, Litija i napokon Ljubljana. Ali to nije sve. U Ljubljani isto ima cesta, koju moramo zaobići, jer nemamo prokletu vinjetu.

Okupljane u Ljubljani je zakazano v soboto, 20.09.2008 ob 9 uri, v gostilno Kačji Log, a fantje nas čekaju do 10.30 h, kad se kreće na zakazani obilazak okolice.Dakle krećemo u 6.30 h, bit će dovoljno, Tifon kod Bauhausa. Spremanje, alat ostao od Zadra, spavanje i laku noć.

Probudilo me mračno, hladno i oblačno zagrebačko jutro. Miris zime. 5.45 h. Palim komp. Prognoza za put, temperatura jutro 4 °C, dnevna 12 °C, oblačno. Hvala laku noć još jednom. Idem spavat. Je..ga bolest je bolest, a i dogovor je dogovor. Sjedam na vespu, palim muziku na mobitelu, slušalice u uho, prvo na tankanje zbog rezerve, pa na Tifon. Ledeno jutro mi se uvlači za vrat i polako izaziva trnce. Tješim se dobro je, bar će me razbudit.
Uvaženi član konspirativnog imena gmarijanovic, svjež, razbuđen od netom ispijene kavice, sa kartom i hrpom isprintanog materijala mi pokazuje put. Nema frke ti vodi, ja te pratim.

krećemo

 

Put vodi preko Zaprešića, malo lijevo, malo desno, je..ga. Treba stat, pitat put. Granica. Hrvatska, Slovenska. Policajka, smije se i gleda sa dva upitnika u mislima.

U Deželi smo.

 

gmarijan, blaky i slovenska meja u pozadini

 

U Sloveniji me uvjek iznenadi jedna stvar. Izbori. Imam osjećaj da su kod njih svaku nedjelju izbori. Kad god sam u Sloveniji sa malih, velikih, u polju, na polju, iznad polja šarenih, zelenih izbornih plakata mi se smiju političari. Možda je to fenomen EU?

 

S obzirom da nismo tu zbog politike pravac Krško. Nuklearka u daljini. Nije me impresionirala. Jedan reaktor i brdo dima od kondenzacije. Od Krškog "cesta" vodi uz rijeku Savu. Rade cestu, obalu, ustave, branu i što sve ne. Vozi se sporo, dijelom po jednoj traci, po makadamu, iza kamiona, u koloni, .... ogromno gradilište. Prolazimo pokraj ustava kod Sevnice i mjesta nedavne Slovenske tragedije. Put dalje vodi do Radeče od koje do Ljubljane teče dobro asfaltirana cesta i što je najvažnije nema više radova. Prosjek brzine puno veći. Zubato sunce, tu i tamo proviruje.

 

I napokon... Ljubljana. I napokon sunce. Ali još zubato. Ne zovemo fanta Gapa, nego sami tražimo gostilno Kačji Log i Podutnik. Nakon polusatne vožnje ulicama i okolicom grada, a sve da ne platimo vinjetu, zastajemo na brijegu međ kukuruzima, sa pitanjem gdje smo, što smo .... mozgalica.

 

Telefon jedan ... Gap ... ne javlja se, telefon drugi Nace ... napokon. "Gdje ste"? "Međ kukuruzima". Biciklist u prolazu spašava stvar i upućuje nas 300 m niže u Kačji Log. Napokon, stigi smo. Gmarijane svaka čast.

 

Prolazimo kroz špalir. S jedne strane nanizane vespe, a s druge znatiželjni vespisti. Pogledi i zrazi čuđenja. K'o su sad ovi. Parkiramo vespe na kraju niza.

 

Prilaze ... odakle ste, čekaj, iz Zabrega ste samo zbog nas došli, pa niste normalni, mi smo iz Domžala, vozili 15 km smrzli se, jaja nam otpadaju, bombardiraju nas. He, he mislimo mi, pa mi smo se, prošlu nedjelju, na vespi, a ne u kombiju vraćali iz Zadra.

Nace gura u ruku rakiju, da se ugrijemo. Inače ne pijem rakiju, ali ova je dobra, klizi. Jedan veliki pozdrav od okupljenog mnoštva. Kamera snima. Dolazi Gap, vodi nas na topli čaj. Riječ dvije upoznavanja, prelistavamo novine sa tekstom o srečanju ... Mi smo na prvom srečanju vespi u Ljubljani i to samo zbog nas sa prefiksom međunarodni. Nemaju klub, već su u old-timer klubu. Podsjetilo me na "govance" i croaziju... Ružna usporedba.

Gledaj mi imamo problem, kažemo. Rezerva. Nema problema Nace trči po gumu, gorivo se ljeva iz drugih vespi. Momci prava dobrodošlica. Dobrodošlica na slovenski načimn broj 1.

 

Izlazimo na prijemni štand. Vama kao prijateljima kotizacija 10 €. Dobivamo majicu i kuvertu sa 4 kupona: jedan za kavu - Kačji Log, dugi za kavu - jezero, treći za pivu - Lepa žoga i malica - Kačji Log.

 

Polazak. Krećemo. Idemo u Bistru, mjesto pokraj Vrhnike, razgedati Tehnički muzej Slovenije. U mislima mi topli čaj sa limunom koji mi je ostao na stolu. Je..ga.

 

Vozimo se u više manje cik-cak zmijici od oko 35 vespi. Brzina srednja 50 km/h. Sunce polako grije naše promrzle ručice. Gmarijanovic ispred mene. Vožnjica milina. Kako se vozi seoskim dobro asfaltiranim putićima kolona se lagano razvukla. Nakon desetak minuta, na jednom ravnijem dijelu predvodnica staje čekajući da se svi ponovo skupe i da se ponovo formira neprekinuta zmijica od vespica. I prije nego što sam uspio shvatiti da kolona staje ... gmarijanovic počinje naglo kočiti. Škripa. Zanosi ga na desnu stranu i udara sredinom desnog bubrega u zadnji kraj narančastog Rally-ja. Odbija se na lijevu stranu i pada vespom na svoju lijevu nogu .... Molim?! Katastrofa. Pa nije moguće. Ne mogu vjerovat. Pa što je ovo?! Ne, ne nije to što vidim. Gmarijanović se diže i odvlači na travu. Lagano blijed. Stajem. Uz njegov pristanak skidam mu kacigu, da dođe do zraka. Okupljaju se ostali. Užurbano trče, nude pomoć.

 

Krvi nema. Nema vidljivih oštećenja na odjeći. Super. Tuži se na koljeno. Ajme sranja. Valjda je samo od udarca ... Rali-ju puklo štop svjetlo i malo ogreban po zadnjem dijelu lijevog bubrega. Je..ga orginalna boja. Vlasnik govori ma nije ništa popravit će se. Crvenoj gmarijanovicevoj pukla kuglica na vrhu ručice kvačila i desni bubreg čvrknut. Otpalo 6 cm2 kita sa bojom. Tješimo ga, i onako imaš previše kita ispod farbe, pa ti je ovo dobra prilika za pošteno srediti bubreg.

Kako bol u koljenu ne prestaje unesrećeni sjeda u jedan od tri auta u koloni, kamerman koji je do tada snimao, ostavlja kameru i sjeda na njegovu vespu i kolona kreće dalje do prve pumpe. Dobrodošlica na slovenski način broj 2.Tankamo gorivo. Gmarijanu se vratila boja u lice. Stavlja led na koljeno, da ne natekne. Dobro je, mislimo svi, sigurno ga samo boli od udarca.

Krećemo dalje.

 

Dolazimo do Tehniškog muzeja. Razgledavanje 1 h. Gmarijan nemože. Ostaje u obližnjem kafiću sa ledom na koljenu a ja odlazim u razgledavanje. Saznajemo da je još jedna osa pošla oprašivati cvijeće. Vozaču ništa, osica puna trave.

 

Tehniški muzej .... impresivno, nešto ogroooomno, smješteno u više tematskih jednokatnih preuređenih objekata. Za razglegdavanje potrebno puuuuno više vremena nego što ga imamo na raspolaganju. Ali definitivno stvar kojoj se treba posvetiti vremena i posjetiti ga još jednom.

 

13 h i vrijeme za polazak prema... nemam pojma gdje. Nakon 15-minutne vožnjice dolazimo do proplanka na kojem se iz gepeka pratećeg auta vade i dijele keksi i sok. Odmor. Zbrajamo dojmove. Gmarijan pokušava voziti svoju vespu. Nemože. Je..ga. Još ga jako boli. Led i dalje drži na ozljeđenom koljenu.

Pričam sa Borisom i Darjom, srednjovječnim parom, ili ljudima u najboljim godinama, koji vozi udarenog Rally-ja. Odlično pričaju hrvatski. Njoj majka iz Mandaline, predgrađe, pogodite kojeg grada ... Šibenika. Znaju Lorena i prošle godine su bili u Zadru na susretu old-timera. Kako je svijet mali. Svake godine dio godišnjeg odmora provode u Mandalini. Kako je on strastveni vespaš imaju jednu PX-icu i u Šibeniku. U razgovoru saznajem da idu sutra sa autom i prikolicom za motore za Mandalinu pokupiti PX-icu i da će bez problema primiti gmarijanovu i odvesti je do Zabrega. Kapa dolje. Dobrodošlica na slovenski načimn broj 3.

Nekolicina odvažnih se divi našim "urbanim tukastim pokrivalima za nadkoljenično međunožje", raspituje o svrsishodnosti i cijeni. Kako bol ne popušta gmarijan se odlučuje na "šlep" službu, a u Zabreg bi busom. Nažalost jedina linija vozi samo ujutro, tako da je sljedeća opcija vlak u 18.00 h.

 

Zmijica kreće dalje. Put vodi na "Jezero". Stvarno malo jezero, resoran pored u kojem nas dočekuje sunce, topli čaj i kava, a zabavlja "djevojka na harmonici" ... slika govori sve. Zabava na slovenski način. No coment. Nakon popijene kave vrijeme je za Ljubljanu i old-timer sajam. Sajam se održava jednom godišnje i za ljubitelje "starina" se stvarno ali stvarno ima šta za vidjeti. Izlaže i Nace svoju krasoticu. Nažalost zbog boli i sad već lagano natečene potkoljenice gmarijan propušta razgledavanje.

 

Sve zajedno prošli smo oko 100 km laganini vožnjice, pojeli kekse, popili sok, kavu pa je red i na pivu. U Lepoj žogi vlasnik vadi dvije kutije ledenog heinekena što većini mami osmjehe na lice. Gmarijan je lagano već otprašio na vlak u 18.00 h, tako da "urbanisti a'la tukano" spadaju na "jedno slovo". Iako je Nace ponudio spavanje odlučujem se za večernji povratak u Zabreg i to auto-putom. Kako smo u Ljubljanu došli bez vinjete, a da ne kupujem za povratak, fantje nude svoju. Dobrodošlica na slovenski način broj 4.

Piva sad još lakše klizi. Momci svaka čast. Prije povratka slijedi put nazad u Kačji Log na večeru. Večera "samo" bolonjez, ali sa repetama. Piće se plaća.

Lagano pada mrak. Vespisti, već umorni od vožnjice, punog trbuha napuštaju gostilnu. Ostajem među zadnjima. Nace, Boris i Darja odvoze gmarijanovu "crvenu Kristinu". Opraštam se od ljubaznih domaćina. Izmjena mailova. Obećanje vidimo se opet. Ispraćaju me do auto-puta. Trube i ostajem sam.

20.00 h. Krećem nazad prema Zabregu. Sat, dva ... i trideset laganini vožnjice konačno granica. Slovenska, pa Hrvaška. Na Hrvaškoj lagana gužvica. Desetak auta ispred mene. Je..m im majku i sve po spisku. Baš mi se sad stoji pola sata na 11 °C, sa utrnulom guzicom, udišući dim auta od ispred ... I napokon, na mene je red.

Policajac, brčići i naočale, srednjih godina iz tople granične kućice mi traži prometnu. Majku mu spominjem, u mislima, znaš ti di je meni prometna. Ispod čega je. Mislim, šta će ti sad prometna, više sam potrošio goriva do Ljubljane, nego što mi vridi motor. Ništa kopam i kopam za prometnom. Nađem, dajem mu je. Gleda on gleda. Sve u redu, kao u Beču. Idem dalje do carinika. U mom slučaju carinice. Cupka ona s jedne noge na drugu u svom svjetlo-plavom odjelcu, k'o u ritmu nekog narodnjaka. Ledeno joj je. "A čiji si ti". "Od mame i tate" odgovaram. "A k'o je tebe tira da na "tome" putuješ" kaže ona, odmjeravajući vespu preko oka. E moja svjetlo-plava djevojko da ti znaš koja neizlječiva bolest mene pere, da znaš koje sam ja divne ljude upoznao i što sam sve prošao i gdje sam sve bio sa "tim", samo ti cupkaj, promislim ja i odvrnem gas prema Zagrebu ...

p.s. Gmarijan je završio u traumi i operirao koljeno ... želim mu brz oporavak ...

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 69 

Prijava

*Samo za članove kluba
1948_125
1955_gs
1975_ts
1999_px
2009_gts
Vi ste ovdje: Novosti Priče Putopisi Prvo vespa srečanje